Informacije oko spajanja novog korisnika.
OSNOVNE INFORMACIJE
WiFiHR je udruga korisnika bežičnih sustava.
Udruga djeluje tako da udružuje korisnike u jednu nezavisnu bežičnu računalnu mrežu koja se takodje zove WiFiHR.
Mreza se sastoji on nekoliko desetaka točaka koje djeluju zasebno ali i u sustavu.
Svaka točka ima svoj subnet.
Točke su međusobno povezane takoda imaju barem dvije dodjeljene veze prema susjednim točkama.
Zavisno o opterečenosti ili važnosti točke nastoji se tu točku povezati sa čim više susjednih.
Mreža djeluje kao skup računala koji se djele na dvije vrste a to su uslužni i privatni.
Uslužna računala moraju raditi 24/7 i to su sva računala koja :
-obavljaju usmjeravanje prometa (routeri)
-poslužuju neke od servisa kao što su game, forum, news, VoIP, SUS, AV, Streaming videa i zvuka (radio) i sl.
Privatna racunala su racunala korisnika i ona ne moraju raditi 24/7 te ne moraju imati nikakav softver vezan za mrezu, ali moraju imati antivirusni softver i operativni sustav osiguran da ne napravi štetu na mrež.
STUMBLANJE
Ovo su kratke upute koji postupak treba proći da bi se novi korisnik spojio na mrežu. Prije nego što uopće počne razmišljati o kupovini opreme, klijent mora utvrditi da li uopće ima mogućnost spajanja na mrežu. Potrebno je utvrditi da li „čuje“ signal s neke od točaka mreže. Postupak „traganja“ za signalom zove se „stumblanje“ (izvedenica iz imena najpopularnijeg programa pod Windowsima – Network Stumbler).
Šta nam sve treba za postupak stumblanja. Prije svega potrebno je računalo koje će pokretati Network Stumbler. Kako se uglavnom stumblanje vrši po krovovima obaveza je koristiti prijenosno računalo. Takvo računalo mora biti opremljeno bežičnom mrežnom karticom 802.11b/g koja će mjeriti signal, a kako se radi o prijenosnim računalima ona je PCMCIA, miniPCI ili USB oblika. Obaveza je da takva kartica ima vanjski priključak za antenu jer domet ugrađene antene je neupotrebljiv za bilo kakve ozbiljnije primjene. Naravno moramo imati i vanjsku antenu i kabel (pigtail) s kojim ćemo ju spojiti s bežičnom mrežnom karticom.
Što se tiče antena koje izabrati, obično se koristi neka manja antena, često koristimo vagi antene koje svojim dimenzijama odgovaraju namjeni prenošenja po krovovima (jače antene, a time i većih dimenzija pomalo su nespretne za rukovanje u ovakvim prilikama, ali se i njih koristi.
Kada smo skupili potrebnu opremu. Kreće se u snimanje situacije. Odlazi se na lokaciju koja ima najveću vjerojatnost da se spoji na najbližu točku ili točku koju najbolje vidi („čuje“).
To su obično krovovi stambenih objekata ili u slučaju da se radi o visokim zgradama prozori. Postupak „stumblanja“ sastoji se od utvrđivanja jačine signala koju klijent prima od točke.
Upravo tada se koristi Network stumbler koji omogućuje grafički prikaz jačine signala.
Na taj način je lako odrediti u kojem smjeru antena treba gledati da bi se „ulovio“ najjači signal.
Ukoliko se utvrdi da je signal dovoljno jak da se klijent može spojiti krećemo u sljedeću fazu.
OPREMA
Sljedeća faza se sastoji od procjene situacije, koju opremu izabrati za spajanje na točku.
Dva glavna pitanja s kojima se susrećemo ovdje su da li će se kupovati klijentska bežična mrežna kartica koja će se ugraditi u PC ili će se koristiti AP u klijent modu. Odluka ovisi o troškovima.
Naime, ukoliko se odlučimo za kupnju kartice, klijent prolazi jeftinije jer kartice su barem nekoliko puta jeftinije od AP-ova. Naravno, imamo i drugu stranu priče. Karticu je moguće koristi samo ako se računalo nalazi blizu prozora ili blizu krova. Zašto. Zato jer je karticu potrebno pigtail kablom spojiti sa antenom.
Pigtail kabel je relativno skup, a osim što je skup kao što smo vidjeli u ranijim poglavljima signal se gubi na putu, što je kabel duži gubitak je veći.
Tako da nije poželjno imati kabel duži od nekoliko metara.
Znači imamo situaciju da je kabel skup, a osim toga ne smije biti predugačak.
Koje je rješenje?
Rješenje je karticu premjestiti bliže anteni (skratiti kabel). Upravo to se čini kada se postavlja AP (prisjetimo se da AP je hardverski vrlo sličan kartici, uz dodatak nekih naprednih funkcija). Dakle, ukoliko koristimo AP, kabel može biti točno onoliko dugačak koliko je potrebno. Osim toga, AP ukoliko ga stavimo u dobro oklopljenu kutiju, možemo postaviti i na nepristupačnim mjestima po krovovima (bolji pogled – jači signal).
No, postavljanje AP na krov iziskuje drugi problem, a to je problem napajanja strujom takovog AP.
Kako AP-u dovesti struju na krov?
Za rješenje ovog problema koristi se jedan trik. Naziv ovog trika je Power over Ethernet (POE). Naime, obični UTP kabel ima osam žica u sebi. Od toga četiri žice se koriste za ethernet i to je sasvim dovoljno za Fast Ethernet standard (100 mbit/s).
Ostale četiri žice mogu se iskoristiti za prijenos električne energije.
Kako se radi o malim naponima i malim jakostima struje, ova opcija ne predstavlja neki značajni rizik. POE nam omogućava da jednim UTP kablom, šaljemo i struju i mrežu. Danas postoje komercijalni uređaji koji se sastoje od injectora i splitera koji na jednostavan način omogućavaju POE ali uvijek je moguće napraviti i samogradnju pri kojoj treba biti pažljiv jer može doći do uništenja samog AP-a ili mrežne kartice.
Koje od ova dva rješenja izabrati kao što sam rekao ovisi o situaciji o kojoj se radi tj. da li je klijent u mogućnosti vidjeti našu točku iz blizine svoga računala ili je situacija takva da je potrebno ići na krov. Nakon ovoga kreće se u kupovinu opreme. Kako se većina mreže temelji na 802.11g standardu klijent mora nabaviti takve uređaje (to nije ograničenje jer većina te opreme radi normalno i u 802.11b modu).
Koje proizvođače izabrati ovisi o točki na koju se spaja. U novije vrijeme smo poduzeli akciju standardizacije točaka tako da na većini točaka govorimo o sličnom hardveru. Znači klijentu se preporuča da kupuje opremu unutar jedne kuće. Znači isti proizvođač hardvera na točki i kod klijenta. Ovakvo rješenje se pokazalo kao najbolje jer na taj način izbjegavamo probleme s nekompatibilnošću uređaja. Ukoliko klijent nije u mogućnosti nabaviti takvu opremu preporuke je koristiti uređaje koji su pokazali vrlo dobro ponašanje.
Za samu opremu naj bolje se posavjetovati sa administrotorom točke.
Većina gore navedenog posla spada u domenu kojom se klijent u potpunosti bavi.
Znači, cijeli postupak snimanja situacije, nabavke opreme, podešavanja postavki spada u odgovornost klijenta.
PROCES SPAJANJA
Nakon što se ostvare hardverske mogućnosti spajanja na točku klijent mora kontaktirati administratora točke ili zamjenskog administratora tocke koji će mu dodijeliti mrežnu adresu, zaporke za pristup mreži, propustiti ga kroz sigurnosne mehanizme na sustav.
Kada je novi korisnik ušao u mrežu WiFiHR ulazi u testni period od 30 dana.
Testni period služi za upoznavanje sa servisima, pravilima i opčento upoznavanje sa drugim članovima i životu u mreži.
Prvo sto novi korisnik mora pročitati su pravilnik i statut, te potom se mora upoznati sa sustavom članarina.
Prema „zakonu o udrugama“ svaka udruga mora imati registar članova pa je svaki novi korisnik dužan dati tražene informacije administratoru točke na koju se spaja, a te informacije su:
*Ime:
*Prezime:
*Nick:
*Ulica:
*Kućni broj:
*Kvart:
*Mjesto:
*Županija:
*Država:
*JMBG
Telefon (385.91.1234567): ..
*GSM: ..
ICQ #:
*Privatni E-mail:
Polja označena sa * su obavezna
Uvid u te informacije imaju:
Lokalni administrator i njegov zamjenik te članovi upravnog odbora.
Svi gore navedeni obavezuju se i odgovorni su za čuvanje danih podataka.
Prilikom unošenja tih podataka u bazu novi korisnik dobiva ID (u obliku broja) i zaporku kojim dio tih podataka moze mjenjati i vidjeti kada je sve uplatio clanarinu te dalje moze zakoraciti u mrezu.
ČLANARINA
Članarina za korištenje mreže je 30 kn mjesečno odnosno 1 kn dnevno.
Članarina se ne uplačuje za testni period od prvih mjesec dana.
Članarina se uplačuje na mjesecnoj bazi do 15-tog u mjesecu za slijedeći mjesec i to tako da se prema IP adresi generira poziv na broj koji je svaki mjesec drugačiji.
Ukoliko korisnik ne uplati članarinu onemogučuje mu se danji izlaz izvan lokalnog subenta a samim tim i pristup ostalim servisima.
Visinu članarine donosi skupština koja se sastaje dva puta godišnje.
U slučaju da udruga sakupi dovoljno sredstava članarina se može i ukinuti na određeno razdoblje.
S vremenom korisnik moze dobiti i određena povlaštenja kao i drugi status što ovisi o samom zalaganju u udruzi.
Svaki drugi status donosi razne privilegije, a isto im je da su ti korisnici oslobođeni od članarine.
Administrator ili pomoćni administrator točke – brinu se za upravljanje i funkcionalnost lokalne točke
Osnivač – članovi koji su osnovali udrugu i podigli mrezu ujedno su i članovi upravnog odbora.
Sponzor – član koji je udrugu sponzorirao raznim materijalnim dobrima
Počasni član – član koji je svojom aktivnošću uvelike pridonio poboljšanju mreže
